LAKU NOĆ SELU

ošeni nitima sudbine iz Stonopolja Srbi, seljaci, zaljubljeni u svoju svesrbsku reku LAB rasejaše se pod Devicom planinom i “nadenuše” ime selu LAB-bukovo, Labukovo.

13 April 2012

Nošeni nitima sudbine iz Stonopolja Srbi, seljaci, zaljubljeni u svoju svesrbsku reku LAB rasejaše se pod Devicom planinom i “nadenuše” ime selu LAB-bukovo, Labukovo. Na tom mestu, pitomina uljuljkana u zavetrini i okupana jakim izvorom i penušavom Belom Rekom, prigrli pridošlice. A oni željni mira, zlaćane pšenice, jedrih povtnjaka i rakije, da se nadje za veselja, svadbe i litije, slaviše Spasovdan veličajući život i Tvorca. Sunce im je izgrevalo dugo pod Devicom dok ih Gospod ne pozva u svoje livade poslavši im crnu kugu i ono malo ostalih nesta u prvacu šumadijskih ravnica tražeći svoj put. Na pustom prostoru dogonise neki drugi Srbi svoja stada, posadiše zavetni hrast, postaviše pod njim kameni krst od stige na svetu Trojicu i zacu se pesma vitla vodenica, ptica i čobanica. Živeli su tu srećni I zadovoljni ljudi, voleći svoje selo i niko nikada nije išao u pečalbu, a znali su da daju i svoje živote za krst časni i svoje vladare u mnogim ratovima. Tako je bilo sve do četrdeset i osme, posle onog velikog ,Drugog svetskog rata. Voljom svojom, nove vlasti, (Narodne Federativne), rekoše LAKU NOĆ Labukovu, i ne samo njemu i Radenkovcu, Novom Selu, Jezeru, Dugom Polju i mnogim drugim znanim i neznanim, i krenuše ratnici seljaci u nestajanje. Menjali su se vlastodršci ali selo je ostalo zaboravljeno. Na Orlovom kamenu nema više belog orla što je u plave zore krilima parao nebo nad Labukovom. Nema više žagora mladosti, ne cuje se zvuk medenica, zavladala je divljina, zanemele i vodenice i ptice, (kazu da se namnožila “Belka”, vrsta divlje macke, razorivši pritom gnezda orlova, vrana i gavrana što se gnezdiše na litici povrh sela). I priroda zna da tuguje.

Kanjon Bele reke
žedan čeka i stoji,
snegova belih,
da se napoji. (Srbislav Jocic)

“ I danas se sunce rađa na istoku, svakog jutra i trava raste svakog proleća, i voda Bele reke teče i dalje, ali nema više belih stada… Čobanice se poudavaše u gradove i tamo decu izrodiše. Ostaše puste dve sestrice Devica i Ozren… Huče Hladni vetrovi raznose urlik vukova i šakala, gazduju divlje svinje umesto belih stada. Trava raste, ali nema ko da je kosi kao nekad, nema onih stogova kojima smo hranili stoku preko zime. Ni kosača, ni skupljača sena…(Srbislav Jocic,bivsi mestanin Labukova ,pesnik i hronicar) Kažu sve je tako moralo biti. “Zar?”
Blagodatna priroda može na ovom mestu, gde je sam Bog za sebe stvarao, da hrani par hiljada ljudi. Da li će Labukovo, naše selo našusno, i treci put medju Srbe ili Srba “vise biti nece”.

autor:

Radomir Milojković

Smeštaj Privatni smeštaj Smeštaj sa bazenom Hoteli u Sokobanji Pansioni Seoski turizam Smeštaj na jezeru Cenovnik O Sokobanji O Sokobanji Istorija Istorija Prvi tragovi naselja Turski period Prvi ustanak Naredba 1837-1880 Do II svetskog rata NOB i revolucija Zdravstvo Zdravstvo Zdravstveni turizam Faktori lečenja Kupanje Inhalacija Radioaktivnost Radioaktivne vode Mineralne vode Lekovite vode Znamenite ličnosti Kako doći? Klima Oblačnost Padavine Magla Vetar Vegetacija Vremenska prognoza Odgovori Predsednika Opštine Gradski vodič Gradski vodič Izletišta Parkovi Mapa grada Crkve Autobuske linije Doček nove godine Wellness centar Restorani Akva Park Etno restoran STARA VODENICA Vesti Linkovi Nekretnine Kontakt