Potomci kneza Lazara

Potomci kneza Lazara:: Da li je Gavrilo Princip mogao i da sanja, onog kobnog vidovdanskog jutra, da je njegova žrtva, nadvojvoda Franc Ferdinand, u stvari direktan potomak vidovdanskog junaka s Kosova - kneza Lazara?! Teško da je mogao... Sigurno da nije...

23 Mart 2009

Da li je Gavrilo Princip mogao i da sanja, onog kobnog vidovdanskog jutra, da je njegova žrtva, nadvojvoda Franc Ferdinand, u stvari direktan potomak vidovdanskog junaka s Kosova - kneza Lazara?! Teško da je mogao... Sigurno da nije...
Pravila o nasleđivanju, bilo vladara, bilo velikaša, menjala su se kroz vekove i kroz različite zemlje. U ranom srednjem veku nisu bila sasvim tačno određena. U mnogim zemljama tog vremena, smrt, gotovo, svakog vladara ili velikaša (kralja, grofa, velikog kneza...) bila je praćena borbom između njegovih naslednika! Ove borbe, utoliko su bile češće - ukoliko je postupak nasleđivanja bio složeniji. Da li pokojnika nasleđuje najstariji član porodice (bratstva), najstariji brat ili najstariji sin? Koja je uloga žene u nasledstvu? Da li, možda, zet ima nasledna prava? Itd. Svaka država i svako doba imali su drugačije odgovore na ova i slična pitanja.
U starom Rimu, prethodniku Vizantije, nikad nije tačno utvrđen način nasleđivanja pokojnog vladara. U suštini, sukobljavala su se načela nasleđa „prema sposobnostima” s nasleđem prema rodbinskim vezama. Vladara koji je nosio zvaničan naziv princeps, ili avgust, najčešće je nasleđivao sin, rođak ili usvojen član porodice. Međutim, u pojedinim razdobljima, a posebno u 3. veku „vojne anarhije”, careve je smenjivala i određivala vojska. Obično bi legionari nekog uspešnog vojskovođu proglašavali za cara dok je prethodni ubijen u zaveri ili u bici s pobunjenim legijama.
U Vizantiji se podrazumevalo da je car (vasilevs) izabranik neba, kao i najsposobniji upravnik carstva, što je značilo i da Bog može da promeni mišljenje, odnosno, da car može biti i zbačen ako se pokaže kao neuspešan. U toku 1000 godina istorije carstva - dvadeset devet careva je završilo nasilnom smrću u raznim zaverama.
Na istoku Evrope, dugo je u srednjem veku važilo nasleđivanje po načelu seniorata (glavni naslednik je najstariji član porodice, bratstva - obično brat preminulog), a ne po zahtevu primogeniture (naslednik je najstariji sin prethodnog vladara). Nasleđivanje prema senioratu, primenjivalo se u ranom srednjem veku u mnogim zemljama. Najduže se zadržalo u Kijevskoj Rusiji - što je, na kraju, dovelo do raspada centralne vlasti i do, gotovo, stalnih građanskih ratova između desetina ruskih kneževina. Tako je veliki knez Vsevolod, zvani "Veliko gnezdo" - imao, čak, dvanaest sinova - i svakom je ostavio po jednu kneževinu! Posle smrti vladara (velikog kneza) u Kijevu, presto bi, u načelu, nasleđivao pokojnikov najstariji brat.
I na zapadu Evrope, trebalo je vremena da primogenitura u potpunosti bude usvojena. Država je dugo smatrana ličnim posedom vladara koji je po svojoj, dobroj, volji mogao da je deli sinovima na parčiće ili ostavlja kćerima u miraz. Iz takvih podela, često su izrastale oblasne dinastije koje su, ponekad, postajale tako moćne - da su ugrožavale i samu kraljevu vlast - poput burgundskih vojvoda u Francuskoj 15. veka.
Vlast je često bila na vrhu mača!
Vilijam, grof Normandije, 1066. godine se iskrcao na tlo Engleske i u bici kod Hestingsa ne, samo, porazio i ubio kralja Haralda, nego i osvojio presto i osnovao novu dinastiju!
Slično njemu, vikinški pustolov Robert Giskard, osvojio je kraljevstvo Sicilije.
Preoteti presto nasilnim putem nije bilo uvek mudro. Bar ne na duži rok. Henri, vojvoda od Lankestera, zbacio je 1399. i ubio svog rođaka, slabog engleskog kralja Ričarda II Plantageneta i krunisao se za kralja. To je platio Henrijev unuk - Henri VI - kog je svrgnuo i ubio njegov rođak Edvard IV od Jorka tvrdeći da su njegova prava na presto legitimnija nego kod porodice Lankester. Usledio je građanski rat u Engleskoj (Rat dve ruže) u kom su se, uzajamno, potpuno iskorenile obe sukobljene dinastije!
Porodica Habzburg, bila je posebno poznata po dobro sklapanim brakovima koji su joj, malo-pomalo, omogućili da poseduje „polovinu Evrope” - od Češke, preko Španije i Holandije - i da njeni članovi dospeju čak i do carskog položaja...
U načelu, za zemlju je bilo opasno da kralj umre bez muških naslednika. Bezbrojni ratovi srednjeg veka, ali i modernog doba, vodili su se zbog nasleđa prestola.
Poznato je da je Stogodišnji rat u 14. i 15. veku između Engleske i Francuske otpočeo kao spor oko nasledstva pošto se ugasila direktna muška linija francuskih kraljeva iz kuće Kape. Od tog doba, u Francuskoj je proglašen važećim takozvani "Salijski zakon" prema kom žene nisu mogle da naslede niti da prenesu prava na nasleđe francuskog prestola. Ovo pravilo, nastalo je, u stvari, iz potrebe tadašnjeg vladara, kralja Filipa V, da opravda svoje pravo na presto i nije važilo ni u jednoj drugoj evropskoj zemlji. Engleski kraljevi iz kuće Plantagenet, smatrali su da imaju veće pravo na francuski presto nego članovi francuske vladarske porodice Valoa, pa su decenijama vodili ratove po Francuskoj.
Pored Stogodišnjeg rata, najpoznatiji su i najznačajniji ratovi za špansko nasleđe i za austrijsko nasleđe u 17. i 18. veku koji su usledili posle izumiranja muške linije porodice Habzburga u Španiji, odnosno, u Austriji.
Presto, često nije nasleđivao baš onaj koji je imao najviše prava po rodbinskoj liniji, nego onaj koji je uspeo da obezbedi sebi najveću političku i drugu podršku. Posle proterivanja dinastije Stjuarta, u Engleskoj, Georg I od Hanovera, izabran je 1714. za kralja Velike Britanije pod imenom Džordž I - iako je u tom trenutku pedeset i sedam osoba, živih i zdravih, imalo veća dinastička prava na britanski presto od njega!
Ali, svi oni bili su katolici, a Britanci su želeli protestanta!
Zanimljivo je, takođe, da su u moderno doba gotovo u svim zemljama, posebno u novim monarhijama u Evropi, zavladale nemačke plemićke kuće: u 19. veku vladari Britanije, carske Rusije, novijih balkanskih monarhija (sa izuzetkom Srbije i Crne Gore) i drugih zemalja, uglavnom su, po muškoj liniji, poticali iz nemačkih porodica.
Ipak, i danas ima sporova oko pitanja ko bi trebalo da nasledi presto i ko je, zapravo, glava neke vladarske porodice ili porodice koja je nekad vladala. Tako ni španski kralj Huan Karlos Burbonski nije bez „protivkandidata”. Takozvani karlisti tvrde da postoji druga, starija grana španskih Burbona - nazvana po pretendentu princu Karlosu - koja bi teorijski, prema pravilima primogeniture, imala veća prava na presto nego sadašnji španski kralj.
Spor oko prvenstva u nasleđu, vodi se i između potomaka bivše ruske kraljevske kuće Romanov (tačnije, Holštajn-Gotorp-Romanov) koja je, još pre jednog veka, izgubila vlast u Rusiji. Naime, glava kuće Romanov po muškoj liniji princ Vladimir Kirilovič, koji je umro 1992. (inače praunuk ruskog cara Aleksandra II) nije imao muških potomaka, pa je prava na nasleđe ruskog carstva ostavio svojoj kćeri Mariji Vladimirnovoj. Marija se udala za nemačkog princa iz kuće Hoencolern. S njim ima sina Georga kog je proglasila za naslednika ruskog prestola (naravno, samo u teoriji). Međutim, drugi muški potomci carske porodice Romanov, kojih ima više od pedeset, digli su glas i traže da se za poglavara porodice proglasi jedan od njih, a ne neka žena. Tako, većina članova porodice Romanov priznaje za glavu kuće i teorijski naslednog ruskog carskog prestola princa Nikolu Romanoviča Romanova, rođenog 1922. Zanimljivo je da je ovaj princ, poglavar kuće Romanov, unuk Milice Petrović Njegoš, kćeri crnogorskog kralja Nikole, koja se 1889. udala za ruskog velikog kneza Petra Nikolajeviča Romanova.
Potomak kralja Nikole Njegoša jest i sadašnja glava italijanske kraljevske porodice Savoja koji se zove Vitorio Emanuele (rođen 1937). On je sin poslednjeg italijanskog kralja Umberta II.
Kralj Nikola Petrović Njegoš, koji je svoje kćeri udao po evropskim dvorovima, predak je još trojice bivših vladara: prestolonaslednika Aleksandra Karađorđevića (Srbija), princa Nikole Njegoša (Crna Gora) i bivšeg bugarskog cara i nekadašnjeg premijera ove zemlje - Simeona Saksoburškog.

oOo

Smeštaj Privatni smeštaj Smeštaj sa bazenom Hoteli u Sokobanji Pansioni Seoski turizam Smeštaj na jezeru Cenovnik O Sokobanji O Sokobanji Istorija Istorija Prvi tragovi naselja Turski period Prvi ustanak Naredba 1837-1880 Do II svetskog rata NOB i revolucija Zdravstvo Zdravstvo Zdravstveni turizam Faktori lečenja Kupanje Inhalacija Radioaktivnost Radioaktivne vode Mineralne vode Lekovite vode Znamenite ličnosti Kako doći? Klima Oblačnost Padavine Magla Vetar Vegetacija Vremenska prognoza Odgovori Predsednika Opštine Gradski vodič Gradski vodič Izletišta Parkovi Mapa grada Crkve Autobuske linije Doček nove godine Wellness centar Restorani Akva Park Etno restoran STARA VODENICA Vesti Linkovi Nekretnine Kontakt